Kada se početkom 20. stoljeća, zbog pojave filoksere, dogodila velika propast vinove loze, koja je u to vrijeme bila najvažnija kultura u ekonomiji Cresa, buhač je preuzeo ulogu hraniteljice otoka. Biljka koja je prirodni insekticid, a zbog nedostatka umjetnih, tada je bila jako tražena na tržištu Europe. Upotrebu buhača raširio je dubrovački ljekarnik Antun Drobac, za kojeg se drži da je otkrio njegova insekticidna svojstva. Njegovu učinkovitost poznavale su domaćice koje su osušeni i u prah usitnjeni buhač koristile u kućanstvima protiv štetnika. Buhač se prvenstveno upotrebljavao u suzbijanju ušiju na ljudima i životinjama, protiv komaraca te drugih vrsta kukaca. Dalmatinski buhač je u to vrijeme bio jedina kultura koja se isplatila uzgajati, spasivši pri tom brojne obitelji od gladi i iseljenja.
Uz buhač, na otoku Cresu i lovor postaje predmet trgovine i izvoza, posebice u Rijeku i Trst. Upravo je Cresanin, Andrija Linardić pokrenuo početkom 20. stoljeća iznimno uspješan posao. Poslovanje je započeo sabiranjem kadulje, namijenjenu tržištu Njemačke i Amerike da bi daljnjim razvojem u rodnoj Martinšćici osnovao destileriju eteričnih ulja u kojoj je destilirao kadulju i lovor te prvi u svijetu ulje od smilja. Sposobnost Andrije Linardića da prepozna potrebe tržišta i svoje poslovanje proširi čak do Japana, diktirajući uvjete poslovanja velikim svjetskim proizvođačima i pri tom šireći svoju paletu proizvoda na ružmarin, metvicu i mirtu, doveo je do osvajanja velikog broja medalja i priznanja na svjetskim izložbama. Nažalost, svršetkom drugog svjetskog rata postrojenje se nacionalizira te ga preuzima zadruga koja neuspješno vodi destileriju, koja se konačno zatvara 1957. godine te ova uspješna, obiteljska priča završava s raznesenim inventarom i bačenim destilacijskim strojem u more.
